VIRTUALNI  MUZEJ  ISELJENIŠTVA  DALMACIJE

VIRTUAL MUSEUM OF ​DALMATIAN EMIGRATION
MUSEO VIRTUAL DE LA EMIGRACIÓN DE DALMACIA

Bulat/Petrošić

Obitelj Bulat/Petrošić

BULAT Jasna i Vjera (Seka)

     Rodile su se u Splitu i kćeri su dr. Ede Bulata i Danice rođene Jerković iz Starog Grada na Hvaru. Predak im je bio i Gajo File Bulat, gradonačelnik i prvak hrvatskog narodnog preporoda u Splitu i Dalmaciji. Edo Bulat se rodio u Splitu 1901. godine, bio je odvjetnik i1938. godine, zastupnik HSS – a. Bavio se poviješću, pjesništvom, te je cijeli život posvetio borbi za nezavisnost Hrvatske. Umro je u Buenos Airesu 1984. godine. Njegove kćeri Jasna i Vjera rodile su se u Splitu, gdje su završile osnovnu školu, a Jasna i gimnaziju ''Vladimir Nazor''. Nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata otišle su s majkom u Argentinu, gdje im je već bio otac.

    JASNA se, nakon završene srednje škole, zaposlila u SEGBA, elektro - poduzeću i tu je dogurala do visokog položaja. Paralelno je završila pravni fakultet, te je od samog proglašenja Republike Hrvatske radila u hrvatskom Veleposlanstvu u Buenos Airesu, gdje je 9 godinaobavljala konzularne poslove. Kao i cijela njena obitelj, Jasna je djelovala u okviru hrvatske zajednice. Predavala je u Maloj školi hrvatskog jezika, vodila je Radio sat i surađivala sa časopisom Studia Croatica. preminula je u Buenos Airesu 2007. godine

     VJERA je završila Trgovačku akademiju i radila je u BCRA, Centralnoj banci Republike Argentine na višim funkcijama. Udala se u Buenos Airesu za Splićanina Arsena Petrošića. Dugogodišnja je suradnica i predsjednica Hrvatskog caritasa kardinal Stepinac, koji djeluje u Buenos Airesu i okolici, te je predsjednica Hrvatskih udruga i ustanova u Argentini.

       

Sestre Jasna i Vjera Bulat

 

PETROŠIĆ Arsen

     Rođen u Splitu 1925. godine, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Plivao je i igrao vaterpolo u ''Jadrana'' i veslao u ''Gusara''. Suprug Vjere Bulat i živio je u Buenos Airesu. Za sebe je govorio: '' Fetivi Splićanin bija i osta.''

Svoj put u Argentinu opisao je na slijedeći način:

     ''Godine 1948., pobiga san s brodicon u Italiju, zapravo u Ankonu. Čin san veza brodicu, eto ti policjoti. S menon na questuru (policijsku stanicu). Ispitivanje cili Božji dan. Da okle san, da ko san, da ko me posla u Italiju itd. U to vrime su se pripremali izbori, pa su se Pujizi  (Talijani) bojali da in Tito ne šalje komuniste agitatore. Poslin saslušanja odveli me u najstariji prežun u ciloj Italiji. Oti prežun u Ankoni jema je dva kata ispod zemje. Iz ćelije ne vidiš jeli oblačno oli sunčano. Tot san osta deset dan, a onda su me vezali u kadene i poslali sa karabinjerima u Rim. Jopet u prežun ''Regina Coeli''. I tot su me držali dvi šetimane. Iz Rima jopet u kadene feraton u logor za internacionalne izbjeglice ''Fraschette de Alatri – Frozinone''. Gospe moja, je bilo grubo, jedva san jema 22 godine, a bija ka najveći razbojnik vođen iz jednoga prežuna u drugi. Po dolasku u logor, strpali me u nike jadne drvene barake sa izbjeglicama drugih nacija. Nas Rvati je bilo malo, pa skoro nisi ima s kim progovorit, a mora si bit oprezan šta i s kin govoriš, isto ka doma. Logor je bija okružen visokin zidinama i bodljikavon žicon, a svako malo su bili mitraljeska gnjizda. To je bija najgori logor u Italiji, oni drugi je bija u Bagnioli. Oni u Fermo su bili ka Raj zemaljski prema ovome, jer su sa ovin upravljali Pujizi, a s oniman drugin Amerikanci. U to vrime se iz Rima Zavod svetog Jeronima brinija za Rvate šta su bili po logorima, pa je tako doša red i na me. Pustili su me i stiga san u Rim. Iz Rima u Genovu na Argentinski konzulat po vizu za Argentinu, di san stiga malo prin Božića. U Buenos Airesu san se bavija raznin posloviman, prvo ka fotograf (to mi je i doma bija hobi), posli ka kašjer u jednomen velikon kafiću, pa ka trgovački putnik i na koncu san otvorija vlastitu fabriku đemperi (pulloveri), di je radilo oko tridesetak namištenika. Kad je došla kriza, poslin dosta godin mora san zatvorit butigu i rasprodat makinje i ostalo. Onda sam se namistija u jednoj avio-kompaniji a nakon toga dobija posal u Predsjedničkom uredu Republike Argentine, u Odjelu za medije i štampu. Tot sam puno toga naučija i uvatija dobre veze, koje su mi posli puno koristile i koje san iskoristija za dobrobir neovisne Hrvatske. Nakon odcjepljenja u Buenos Airesu je otvoreno Predstavništvo Republike Hrvatske za Argentinu i ostale Južno-Američke države. Ukazim broj 2, pokojni predsjednik Franjo Tuđman imenovao je gospodina Ivu Rojnicu za voditelja predstavništva. Poslin se predstavništvo prominilo u Veleposlantsvo, a ja san ima čast pročitat Odluku Ministarstva vanjskih poslova Argentine u crkvi prigodon svete mise na Dan svetoga Vlaha. Radija san u predstavništvu, a kasnije i u veleposlanstvu od osnutka do prosinca 2000. godine u svojstvu '' Special Asistent'', a to van je ka desna ruka za sve poslove ka štampa, mediji, televizija, odnosi sa stranim ambasadama itd. Uvik me interesirala politika, s njon se bavin cili život, ali ne pripadam ni jednoj stranci, jer je jedina moja stranka Lijepa naša Hrvatska.''

(iz kataloga izložbe ''Splićani vanka Splita'' Branke Bezić Filipović iz 2005. godine, namjerno napisano u dijalektu)

Arsen Petrošić, preminuo je u Buenos Airesu 2018. godine.     

 

Arsen Petrošić se rukuje s Kolindom Grabar Kitarović, do njega je Jasna Bulat, zatim Vjera a na kraju je Gajo Bulat, rođak Bulatovih (arhitekt i rođak Jasne i Vjere, unuk splitskog gradonačelnika Gaje Bulata, po majci Tripalo)

 

Vjera i Arsen u Splitu 

 

Posljedni zajednički posjet Splitu 2017. godine. Arsen i Vjera s Brankom Bezić Filipović