VIRTUALNI  MUZEJ  ISELJENIŠTVA  DALMACIJE

VIRTUAL MUSEUM OF ​DALMATIAN EMIGRATION
MUSEO VIRTUAL DE LA EMIGRACIÓN DE DALMACIA

Bulat/Petrošić

Obitelj Bulat/Petrošić

BULAT Jasna i Vjera (Seka)

     Rodile su se u Splitu i kćeri su dr. Ede Bulata i Danice rođene Jerković iz Starog Grada na Hvaru. Predak im je bio i Gajo File Bulat (brat od djeda), gradonačelnik i prvak hrvatskog narodnog preporoda u Splitu i Dalmaciji. Edo Bulat se rodio u Splitu 1901. godine, bio je odvjetnik i 1938. godine, zastupnik HSS – a. Bavio se poviješću, pjesništvom, te je cijeli život posvetio borbi za nezavisnost Hrvatske. Umro je u Buenos Airesu 1984. godine. Njegove kćeri Jasna i Vjera rodile su se u Splitu, gdje su završile osnovnu školu, a Jasna i gimnaziju ''Vladimir Nazor''. Nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata otišle su s majkom u Argentinu, gdje im je već bio otac.

    JASNA se, nakon završene srednje škole, zaposlila u SEGBA, elektro - poduzeću i tu je dogurala do visokog položaja. Paralelno je završila pravni fakultet, te je od samog proglašenja Republike Hrvatske radila u hrvatskom Veleposlanstvu u Buenos Airesu, gdje je 9 godinaobavljala konzularne poslove. Kao i cijela njena obitelj, Jasna je djelovala u okviru hrvatske zajednice. Predavala je u Maloj školi hrvatskog jezika, vodila je Radio sat i surađivala sa časopisom Studia Croatica. preminula je u Buenos Airesu 2007. godine

     VJERA je završila Trgovačku akademiju i radila je u BCRA, Centralnoj banci Republike Argentine na višim funkcijama. Udala se u Buenos Airesu za Splićanina Arsena Petrošića. Dugogodišnja je suradnica i predsjednica Hrvatskog caritasa kardinal Stepinac, koji djeluje u Buenos Airesu i okolici, te je predsjednica Hrvatskih udruga i ustanova u Argentini.

       

Sestre Jasna i Vjera Bulat

Vjera je napisala kratku povijesnu priču svoje obitelji Jerković, s majčine strane:

VICE JERKOVIĆ rodio se u Starom Gradu 1871. godine. U Rosariu u Argentini (Provincija Santa Fe) živjele su njegove sestre Marijana i Cata, udana za Cripovića iz Jelse. Vice im se pridružio 1890. godine. Nastanio se u mjestu Acebal, zatražio je kredit od Banco Nacion u Rosariu i od tih novaca je kupio kuću i poljoprivredno zemljište, pa se počeo baviti zemljoradnjom. Zaposlio je radnike, uzgajao kukuruz i pšenicu, te uzgajao krave, a sve to je u to doba donosilo veliku zaradu. Par godina kasnije vratio se u Stari Grad, gdje je oženio MANDINU STALIO i s njom se vratio u Acebal. Tamo im se 1903. godine rodio sin Nikola. Međutim, Vice se 1908. godine odlučio vratiti natrag, najprije u Stari Grad, gdje su mu se rodile 4 kćerke, nakon čega se s obitelji preselio u Split. Započeo se baviti građevinarstvom, ali je početkom Prvog svjetskog rata bilo mobiliziran. Iz rata se vratio 1915., nakon 4 godine. Odmah zatim otišao je u Argentinu prodati svo imanje, da bi se ponovo vratio u Split. Sin Niko i kćerke su završili gimnaziju u Splitu. Niko je kasnije diplomirao na Medicinskom fakultetu. Vice je 1920. godine kupio teren u Splitu, na adresi Trumbićeva obala 6 (uz zgradu Gospodarske komore), te je tu sagradio zgradu na 4 kata. Tu je živio s obitelji, a ostatak je iznajmio. Godine 1939. kupio je teren u Zoranićevoj 2 i sagradio je zgradu od 4 kata, isključivo za živjeti od najma. Tako je sve što je zaradio u Argentini uložio u Split. Nakon toga sin Niko se oženio, a kćeri Danica, Anka i Marija su se udale. Vice im je svima dao stanove: Niko je dobio stan i konzultorij, Marija (udana za prof. kemije Nikolu Jurišića) dobila je stan na Trumbićevoj obali, dok su Anka (udana za dr. Čičin Šaina) i Danica (majka Jasne i Vjere, udana za dr. Edu Bulata) dobile po stan u Zoranićevoj 2. Ostali stanovi, koji su bili namijenjeni za najam, bili su nacionalizirani 1945. godine. Tako je naš dragi djed makar uspio svojoj djeci i unucima osigurati stanove od imetka zarađenog u Argentini. 

Za vrijeme i nakon rata, sadio je sa zetom Nikolom razno povrće na jednom malom terenu u Špinutu, a često je išao loviti ribu. Nama unucima ostao je u krasnoj uspomeni, kao dobar nono, isto kao i naša nona, na čemu smo im svi zahvalni. Preminuo je u Splitu 1956. godine.

Međutim, sudbina, odnosno Božja volja je dosudila da njegova kćerka Danica Jerković, njen muž Edo Bulat i unuke Jasna i Vjera otiđu u Argentinu 1948. godine.

 

 

Mandina i Vice Jerković, Vjerina i Jasnina baka i djed

 

Vice Jerković fotografiran u Argentini

 

Acebal, Provincia Santa Fe, Argentina: crkva za čiju gradnju je Vice Jerković dao novčani prilog

 

Vice, Mandina i mali Nikola na farmi u Acebalu 1904. godine

 

 

Vice i Mandina na farmi 1904. godine (Nikola star godinu dana)

 

Splitski slikar Ivan Mirković, ulje, farma Jerkovićevih u Argentini

 

 

 

Kuća u Zoranovićevoj ulici u Splitu, koju je Vice izgradio

 

Stan u zgradi u Zoranićevoj u Splitu koji je pripao Vjeri

 

Jasna i Vjera (Seka) na Matejuški, a u pozadini je kuća koji je izgradio njihov djed Vice, smještenu tik uz zgradu Gospodarske komore

 

 

PETROŠIĆ Arsen

     Rođen u Splitu 1925. godine, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Plivao je i igrao vaterpolo u ''Jadrana'' i veslao u ''Gusara''. Suprug Vjere Bulat i živio je u Buenos Airesu. Za sebe je govorio: '' Fetivi Splićanin bija i osta.''

Svoj put u Argentinu opisao je na slijedeći način:

     ''Godine 1948., pobiga san s brodicon u Italiju, zapravo u Ankonu. Čin san veza brodicu, eto ti policjoti. S menon na questuru (policijsku stanicu). Ispitivanje cili Božji dan. Da okle san, da ko san, da ko me posla u Italiju itd. U to vrime su se pripremali izbori, pa su se Pujizi  (Talijani) bojali da in Tito ne šalje komuniste agitatore. Poslin saslušanja odveli me u najstariji prežun u ciloj Italiji. Oti prežun u Ankoni jema je dva kata ispod zemje. Iz ćelije ne vidiš jeli oblačno oli sunčano. Tot san osta deset dan, a onda su me vezali u kadene i poslali sa karabinjerima u Rim. Jopet u prežun ''Regina Coeli''. I tot su me držali dvi šetimane. Iz Rima jopet u kadene feraton u logor za internacionalne izbjeglice ''Fraschette de Alatri – Frozinone''. Gospe moja, je bilo grubo, jedva san jema 22 godine, a bija ka najveći razbojnik vođen iz jednoga prežuna u drugi. Po dolasku u logor, strpali me u nike jadne drvene barake sa izbjeglicama drugih nacija. Nas Rvati je bilo malo, pa skoro nisi ima s kim progovorit, a mora si bit oprezan šta i s kin govoriš, isto ka doma. Logor je bija okružen visokin zidinama i bodljikavon žicon, a svako malo su bili mitraljeska gnjizda. To je bija najgori logor u Italiji, oni drugi je bija u Bagnioli. Oni u Fermo su bili ka Raj zemaljski prema ovome, jer su sa ovin upravljali Pujizi, a s oniman drugin Amerikanci. U to vrime se iz Rima Zavod svetog Jeronima brinija za Rvate šta su bili po logorima, pa je tako doša red i na me. Pustili su me i stiga san u Rim. Iz Rima u Genovu na Argentinski konzulat po vizu za Argentinu, di san stiga malo prin Božića. U Buenos Airesu san se bavija raznin posloviman, prvo ka fotograf (to mi je i doma bija hobi), posli ka kašjer u jednomen velikon kafiću, pa ka trgovački putnik i na koncu san otvorija vlastitu fabriku đemperi (pulloveri), di je radilo oko tridesetak namištenika. Kad je došla kriza, poslin dosta godin mora san zatvorit butigu i rasprodat makinje i ostalo. Onda sam se namistija u jednoj avio-kompaniji a nakon toga dobija posal u Predsjedničkom uredu Republike Argentine, u Odjelu za medije i štampu. Tot sam puno toga naučija i uvatija dobre veze, koje su mi posli puno koristile i koje san iskoristija za dobrobir neovisne Hrvatske. Nakon odcjepljenja u Buenos Airesu je otvoreno Predstavništvo Republike Hrvatske za Argentinu i ostale Južno-Američke države. Ukazim broj 2, pokojni predsjednik Franjo Tuđman imenovao je gospodina Ivu Rojnicu za voditelja predstavništva. Poslin se predstavništvo prominilo u Veleposlantsvo, a ja san ima čast pročitat Odluku Ministarstva vanjskih poslova Argentine u crkvi prigodon svete mise na Dan svetoga Vlaha. Radija san u predstavništvu, a kasnije i u veleposlanstvu od osnutka do prosinca 2000. godine u svojstvu '' Special Asistent'', a to van je ka desna ruka za sve poslove ka štampa, mediji, televizija, odnosi sa stranim ambasadama itd. Uvik me interesirala politika, s njon se bavin cili život, ali ne pripadam ni jednoj stranci, jer je jedina moja stranka Lijepa naša Hrvatska.''

(iz kataloga izložbe ''Splićani vanka Splita'' Branke Bezić Filipović iz 2005. godine, namjerno napisano u dijalektu)

Arsen Petrošić je za vrijeme Domovinskog rata priredio dva video zapisa sa snimkama o ratu i o najvažnijim događajima.Tekst na španjolskom su čitali istaknuti argentinski novinar L.Lorenzo, te mladi Hrvati J.Fiolić i D. Mažuranić. Video je u tri nastavka (jedan posebno o Vukovaru) prikazala je državna argentinska televizija ATC. 

Organizirao je dva simpozija o stanju u Hrvatskoj a predavači su bili istaknuti hrvatski intelektualci i bivši predsjednik republike Argentine, dr. Arturo Frondizi. U nazočnosti brojnih novinara, prikazani su i video zapisi, nakon čega je argentinski zastupnik rekao: ...nakon ovoga što smo vidjeli, ja ne mogu puno dodati''. Filmove su gledali i argentinski vojnici prije odlaska u Hrvatsku kao Kacige Unprofora.

Arsen Petrošić, preminuo je u Buenos Airesu 2018. godine. Iza njega su ostali supruga Vjera Bulat i kćerke iz prvog braka Claudia i Gabi, te unuci.

 

Arsen s kćerkom Claudiom i njenim sinovima (Juan lijevo, Tomas, desno)

 

 

Nakon djedove smrti Tomas je napisao oproštajno pismo. Prijevod:

92 godine si doživio na svijetu. Rodio si se na starom kontinentu, strijeljali su ti oca, pobjegao si kao mnogi drugi nakon Drugog svjetskog rata. Oženio si se sa Pupe, s kojom si dobio moju mamu Claudiu i Gabi i nakon toga si upoznao Vjeru (koju ja smatram drugom bakom), koja te zajedno s tvojim kćerkama pratila do tvog zadnjeg momenta života. Uživao sam slušati kada si mi pričao o svojoj domovini Hrvatskoj i o drugim događajima iz tog doba, divio sam se tvom talentu za učenje jezika, osim vlastitog govorio si španjolski, engleski i druge. Volio sam sva tvoja odlična jela, naročito juhu od ''pomidora'' s rižom. Nije bilo važno jeli bilo ljeto ili zima, uvijek me čekala kada sam ti dolazio. Za Božić bi pojeo ''pun pjat fritula'', jer je za mene bilo više neka je to drugima smetalo. Pušio si od malih dana do zadnjih godina života i ni to nije moglo protiv tebe, sve bolesti od kojih si patio...sve je dokaz da si bio pravi borac. Zaspao si i otišao iz svoje kuće okružen osobama koje su te najviše voljele. Sretan sam da si imao život pun velikih i važnih događaja, samo mi je puno žao što nisam bio s tobom u momentu tvog odlaska. Utjeha mi je da smo se oprostili prije putovanja, da si me poljubio i zaželio mi sretan put. Uvjeren sam da si sada u miru, uvijek ćemo te se sjećati. VOLIM TE PUNO NONO.

TOMAS

 

Izraz sućuti povodom smrti Arsena Petrošića uputio je obitelji veleposlanik RH u Buenos Airesu, Željko Belaj

 

 

Arsen Petrošić

 

Arsen Petrošić s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

 

Arsen Petrošić se rukuje s Kolindom Grabar Kitarović,tadašnjom ministricom vanjskih poslova. Do njega je Jasna Bulat, Vjera i Gajo Bulat, njihov rođak (arhitekt, po majci Tripalo).

 

Vjera i Arsen u Splitu 

 

Posljednji zajednički posjet Splitu 2017., na slici Vjera i Arsen petrošić s Brankom Bezić Filipović

 

 

 

 

(Branka Bezić F.)